BORIS DEZULOVIC KOLUMNA: HRVATI I VUKOVAR, SAMO GLEDAJ I POVRACAJ

Dežulović: Vukovar 1991.Samo gledaj i povraćaj

Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.

Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu.

Oderali mu asfaltnu kožu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni leš po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukočenim mrtvim tijelom Vukovara poput mušica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, liječnici i promatrači, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan džip i jedan novinar… I tek pokoji sijedi Vukovarčanin koji je došao da potraži svoju kuću i obitelj, da identificira leš grada na dnu Panonskoga mora.

Gledaj i povraćaj

Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želim vidjeti mrtvi grad. U sobici na četvrtome katu velebnog socijalističkog zamka u Ulici kneza Miloša palio sam cigaretu (“Sad će drug pukovnik, druže… kako ono rekoste, Dežulović?”) i prisjećao se srednjoškolskog ljeta 1982., švercanja u vlaku iz kojeg su nas izbacili u Brčkom i jednog dana u Vukovaru. Devet godina i dva sata kasnije pukovnik Pavlović mi ljubazno saopćava da mi ni uz najbolju volju ne može dati dozvolu za posjet Vukovaru, jer “ne može da mi garantuje tamo ličnu bezbednost, ako razumete šta hoću da kažem”.

“Znate, ljudi su tamo, kako da kažem, još… nervozni, razdražljivi, sem toga, još se puca, još ima skrivenih ustaša po Vukovaru… a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oružju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem odgovornost za vaš život… molim vas da me razumete!” Primjećujem da je dosta neobično da mi “moja” “oslobodilačka vojska” ne može garantirati sigurnost od sebe same, ali pukovnik se smije i “zna da ja ipak razumem”. Završavamo ovaj za obojicu neugodan razgovor i ja sam pomiren s time da Vukovar neću vidjeti. Ipak…

“Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boža. Ja ću da ti budem dozvola… Jebeš pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i… možeš sa mnom, ja ću da te odvedem. Taj užas svi moraju da vide. Ti samo ćuti i ne pričaj s nikim tamo… jebi ga. Samo gledaj i povraćaj… al’ nemoj u džip, ha ha ha… Sutra u osam i nemoj da kasniš!”

Nakon sat i pol provedenih u nekoj odvratnoj birtiji u Šidu Božo se vraća s dvojicom rezervista iz press-centra i kaže mi da su izbile nepredviđene komplikacije. Neće moći bez dozvole, koju ovdje moram da dobijem, a ne mogu je dobiti… “Jebi ga, šta da ti kažem… znaš i sam zašto.” Ostajem s rezervnim kapetanom Beloševićem iz Pančeva, dok Božo još nešto ne pokuša.

Uz šestu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan čovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali “ima budala, čoveče, još se puca… ma neće oni ni da te pitaju odakle si, ubiće te, bre, za tu jaknu, razumeš… ti Šešeljevi tamo, rezervisti… to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ideš…”. Počinjem i ja razmišljati ima li smisla i već odustajem, ali dolazi Božo i kaže mi da upadam. “Idemo, kasnim već…”

Kapetan mu još nešto govori s druge strane džipa, Božo se smije i krećemo. S nama, na zadnjem sjedištu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na šljivovicu, znoj i smrt. Ćutim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku pušku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naročito veseo čovjek. Prvi put danas šaljem samog sebe u kurac. Da li me je strah? Srce mi tuče poput minobacača… “Ajde, čoveče, dok si sa Božom, nema frke… Kako sam isposlovo da ideš? Idi, bre, jesam ti obećo?…”

Ugljenizirana Slavonija

Kasnije ću, prolazeći onim što je ostalo od Tovarnika, saznati da je Božo uvjerio vojsku da sam sigurniji s njim nego s gomilom rezervista u Šidu, gdje bih morao ostati do navečer, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut pažnjom vojske za mene. Božo se zajebava da je srpska duša široka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjedištu se ne zajebava. Tek iskašljuje iz dna pluća i bučno ispljune kroz otvoren prozor.

A prljavim prozorom promiču slike Slavonije na kraju dvadesetog stoljeća. Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom “SITNO 045”, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje… Tovarnik, Ilača, Orolik… mjesta koja više ne postoje.

Cesta za Vukovar spušta se kao serpentina ka devetom krugu pakla. Kada bi Dante danas pisao “Pakao”, bilo bi ih deset. Jurimo džipom kroz uništena sela bez zaustavljanja. Na otvorenoj cesti, međutim, zaustavlja nas kome god padne na pamet, postavlja besmislena pitanja i kontrolira sve i svašta. Test za moj strah, koji buja poput Bosuta, ali i za Božinu sujetu. Do Orolika je sve u redu. Svi ga znaju. Tamo nas, međutim, zaustavljaju dva vojna policajca i dva četnika.

Put u zaborav

Možda, naime, jednog dana bude imalo smisla objavljivati ovakve reportaže − nekakvog sasvim običnog, svakodnevnog smisla, poput smisla History Channela − ali taj dan nije danas, kad je sjećanje na Vukovar, i moje i svačije, tek nepojamno dosadna državna dogma od bronce, stiropora i novinskog papira, velika da-se-ne-zaboravi priča oslobođena svega ljudskog, svega, dakle, o čemu je prije dvadeset godina pričala i od čega je napisana.

Ako, pak, toga smisla uopće ima – makar, što bi rekli Bosanci, bio ovolicki – ako ikakvog, dakle, smisla ima danas čitati jednu davnu reportažu iz jednog davnog Vukovara, onda ga, pitate li mene, ima samo čitati kao podsjetnik na − Neretvu.

Da, dogme su relativne, i nisu vječne, koliko god neupitne i vječne izgledale. Neće vam se svidjeti − kao što vam se ne sviđa podatak da gotovo pola hrvatske djece nikad nije čulo za Ovčaru – ali i Vukovar će ovakav, brončan i dosadan, jednog dana biti zaboravljen, tek jedna petina Hrvata pamtit će Domovinski rat, druga će teoretski pamtiti tek smiješne filmove o njemu, treća će ga smatrati relativnim, četvrtu odavno više neće biti briga, a peta o tom, kako ste rekli, Daruvaru, Bjelovaru, Vukovaru, ili kako već, iskreno – neće imati pojma.

Razmislite o tome. Pa tek onda čitajte i pričajte priče o Vukovaru.

Najpoplarnije
Facebook Comments
Share