NENAD BUNJAC : POTONULI SMO KAO KITOVO GOVNO

GLEDAM u nevjerici fotografiju predsjednika HNS-a Davora Šukera i dopredsjednika Zdravka Mamića kako o trošku svih nas u Francuskoj natežu navijački šal „Hajduka“ dok im buljuk polupijanih „funkcionera“ asistira u priglupoj provokaciji i višestrukog prometnog ubojicu Tomislava Horvatinčića koji se raskrilio kao da ih sve želi okupiti pod svoje zaštitničko krilo.

Slušam u čudu glavnog tajnika HDZ-a Domagoja Miloševića i člana predsjedništva Darka Milinovića kako punih usta demokracije nemilosrdno gaze Tomislava Karamarka iako su do jučer imali dnevni boravak u njegovom dupetu i shvaćam neminovno.

Gledam i slušam proklete idiote koji su nas na nevjerojatno primitivan način, temeljem gole sile i manipulacije, opljačkali i učinili glupim pri zdravom razumu i očima.

Nije da ih nisam pokušao shvatiti, prohodati u njihovim cipelama, ali jednostavno boljelo me cijelo tijelo i um od te „smiješne škole hodanja“, bolilo me koliko sam bio glup imitirajući našu društvenu elitu. Svejedno, tako sav iskrivljen, pokušao sam se zamisliti kako šeretski ulazim u hrvatski Sabor dok mi policajac salutira, pozdravljam smiješkom Željka Reinera i Branimira Glavaša dok se natežu u kutu iza rodendrona, plešem polku s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović u „Sheratonu“, kušam morske delicije s Michelom Platinijem u Dubrovniku i plaćam ceh od par tisuća kuna službenom karticom HNS-a, mislio sam, bit će mi bolje. Ne ide, stalno mi je muka, neobjašnjivi bed.

I tad sam se sjetio riječi velikog novinara i urednika Veljka Vičevića koji mi je jednom prilikom objašnjavao karakterni profil tih ljudi, „takav se moraš roditi, ne možeš takav postati“. No, muči me jedna nedoumica: tko je te i takve ljude instalirao u centre moći, tko im je omogućio pristup najvećoj blagajni u zemlji, državnom proračunu, tko ih oslobađa na vrhovnim sudovima i aplauzom pozdravlja dok nam jašu na kičmi?

Svi odgovori su kod nas

Svi znamo odgovor, iako ga nevoljko izgovaramo. Dame i gospodo, mi.

Preživjeli smo Tuđmanovu strahovladu, Sanaderovu slobodnu pljačku, Milanovićevu samodopadnost faraonskih razmjera i Karamarkovo gaženje po jajima, gotovo utrnuli od skamenjenosti. Potonuli smo dublje od kitovog govna. I onda se dogodilo čudo ravno vraćanju iz mrtvih: Hrvatska je dobila novu priliku. Priliku za reset, one more time.

Pustimo sad euforiju jer smo skršili Furiju, iako je simbolično, urlao sam i ja s prozora. Divno je da su s društvenog horizonta, barem do daljnjeg, nestali svi ti Hasanbegovići, Čorići, Tepeši i Špike, nebitno je tko je zaslužan jer da se njih pitalo sinovi bi ih naslijedili u saborskim klupama. Nestali su, nema ih više, čak je došlo i ljeto u kojem ne smijemo zaboraviti zbog čega plaćamo PDV od 25 posto na hranu i knjige, stočetrdeset parafiskalnih nameta, troškove odvjetnika pet puta veće od ovrhe, ljenčarenje u hrvatskom Saboru i jaja na oko 110 kuna. U ranu jesen, šugaman na pranje i olovku u ruke. Slijede parlamentarni izbori na kojima se ovakav cirkus od vlasti ne smije ponoviti. Koga izabrati?

Najjednostavnija stvar: pogledajte sadašnji saziv Sabora i njih označite s „ignore.“

Dobar život je važan

Dobar život je važan. Jest, dužni smo, ali Austrija je dužna 832 milijardi eura, 256 % BDP-a, pa ima vrhunski životni standard i financijski rejting, tuku se da im daju pare ok nas niži referenti u londonskim bankama ponižavaju kao pijanca koji žica 20 kuna.

Nemojmo krivo shvatiti, nitko od nas ne želi biti Austrijanac, ali oni su stabilna demokracija, uređenog društvenog poretka, stvarno nezavisnog pravosuđa i politički odgovornog ponašanja pa si to mogu i dopustiti. Dogodi se i njima Jorg Heider, ali im se niti u bunilu ne može dogoditi Tomislav Karamarko. Nitko osim nas ne pušta svjesno lisicu u kokošinjac.

Hrvatsku, kao državu i društvo, trenutno na površini održava par civilnih udruga, nezavisnih portala i 20 tisuća samosvjesnih ljudi. Svi ostali, od hrvatskog Sabora preko Ustavnog suda pa do HHO-a , pretvorili su se u rugobne karikature svoje svrhe. Čeka nas mučan posao od par stotina dana i hrpe živaca da svoju zemlju uredimo kao koliko toliko pristojan i udoban dom. I ne pričam sad s pijedestala malograđanske moralnosti, taj teror treba nestati nego s pozicije svakodnevnog čovjeka koji ne želi gledati kako nam svako malo Šuker i Mamić pokazuju srednji prst i pritom, službeno mu ne dopuštaju da im zvekne barem šljagu.

Jednostavno, stabilno biračko tijelo HDZ-a i SDP-a, obožavam fraze Davora Gjenera, nikad neće iznijeti stvarni reformski plan. Una raca, una faca. Svi dobro znamo što su točno u stanju učiniti, domoljublje im je veliko taman koliko i njihov džep, a ostali neka crknu kako bi to slatko rekla Bernardica Juretić. Ima pametnih, mladih i čestitih ljudi poput Borisa Jokića ili Ivice Puljka, nezavisnih lista, novih snaga koji žele da potrebe ljudi, a ne ideologija postane politička platforma iz koje će krenuti potrebne promjene u sustavu.

Na koncu balade

Naše nebo i more su plaviji od svih ostalih i neka tako ostane, čak mi se i sviđa što smo opaljeni kao narod. No, podvucimo crtu, napravimo summa summarum, popišimo inventar. Nije nam ostalo previše toga i nemamo puno vremena, deadline zvoni. Počnimo javno reagirati kad netko mazne 20 milijuna kuna i ujutro, netom nakon saslušanja, pojavi se na caffeu u „ Mercedesu“. U našim životima jedino smo mi kraljevi, viša sila sudbine i nikako to ne mogu biti smiješni likovi poput dosadašnjih u javnom životu.

Stvoren je konsenzus, Hrvatska nakon pada ovakve Vlade više nikad neće biti ista. Dopizdili su Bogu i Vragu, jasno im je to dano do znanja. Nitko se više neće usuditi jahati na ideološkom valu, niti olako shvaćati pojam političke odgovornosti. Kao što ne postoji sloboda bez obaveze tako niti ne postoji privilegija državnog dužnosnika na način kako su ga dosad tumačili. Pravila su jasna; privilegiran si, sam si to želio, ponašaj se u skladu s kodeksom općeg dobra, nije to tako teško shvatiti.

I na koncu balade, sve je ovo naše i nikad više ne smije postati njihovo. Tko želi vjerovati neka slobodno ispovijeda svoju vjeru u vjerskom objektu, ne na HRT-u u udarnom terminu.

Tko želi zaraditi, neka zaradi i plati porez, pa može biti bogat kao Bill Gates što se mene tiče.

Tko se ogriješio u zakon ljudski ga kaznimo i dajmo mu novu priliku, za recidiv odstranimo ga iz javnog života. Tko želi posvađati Sjever i Jug više nego li je to prirodno, recimo mu da je budala. Tko izabere opet Karamarka neka ga i trpi.

I sad, prije nego li se ufuram u pisanje Deset Božjih zapovijedi, idem zatefteriti u rokovnik 4. rujna ljeta Gospodnjeg, švrakopisom dopisati „P.I“. Dan kad će sunce osvanuti na prozorčiću i podsjetiti me da moram nešto važno učiniti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.

Najpoplarnije
Facebook Comments
Share