NENAD BUNJAC : Hrvati su izabrali najduži put : Iz dupeta u glavu, TKO NAM JE KRIV STO SMO SVE ZAJEBALI

SJEĆAM se tog sunčanog dana kad je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. izglasao Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske te nakon tromjesečnog moratorija uslijed diplomatskog pritiska, u podrumu poslovne zgrade INA-e 8. listopada 1991. potvrdio odluku o razdruživanju s jugoslavenskom federacijom. Euforično smo proslavili taj događaj kao dobitak “twelve points” od Njemačke na Eurosongu.

I eccola, nakon četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti, predstoje nam deveti parlamentarni izbori i moram priznati, muči me opaka žgaravica i zla slutnja kad si postavim pitanje što smo napravili od države i društva u tom razdoblju? Gdje smo se pogubili na jedinom putu koji nam se nudio? I pada mi na um drama “U očekivanju Godota” i rečenica autora Samuela Becketta, “Ništa nije tako stvarno kao Ništa”.

Baš sve smo zajebali

U redu, pobijedili smo u Domovinskom ratu, preživjeli privatizaciju državnih tvrtki i opustošenje gospodarstva, zbog toga se gadno zadužili kod inozemnih banaka i monetarnih institucija, ušli smo “pod moraš” u NATO i Europsku uniju, osvojili desetak zlatnih medalja na sportskim natjecanjima u obiteljskom aranžmanu za Domovinu.. I to bi bilo otprilike sve, nismo se pretrgli od domoljubnog stvaralačkog zanosa.

Jer, demokratski instituti nikad nisu u cijelosti zaživjeli, Sabor predstavlja zakonomat stranaka na vlasti, neprikosnoveni smo europski prvaci gospodarske recesije – sve države u širem okruženju odavno bilježe gospodarski uzlet, a mi još nismo dostigli stopu rasta BDP-a iz predkrizne 2008-e – Crkva se ponaša kao država u državi, kultura je svedena na stranački Agitprop, nezavisni mediji, uz dužno poštovanje rijetkim iznimkama, nestali su i postali javna glasila stranaka i interesnih grupacija, gdje god zaviriš izviru korupcijske afere, klijentelizam i nepotizam. Apokaliptičan prizor.

A čak nisam spomenuo niti neučinkovito pravosuđe, bolesno zdravstvo, groznu birokratiziranost prekobrojne državne uprave i bezvezan teritorijalni ustroj koji ne bi mogli financijski podnijeti niti daleko imućnije države, raširenu nezaposlenost i siromaštvo, te duboku ideološku podijeljenost društva na “crvene i crne”.

Dovraga, kako smo uspjeli baš sve zajebati u tako povijesno kratkoj jedinici vremena? Kakva je to patogena smjesa, što se točno nalazi u supstanci autodestruktivnog hrvatskog političkog i društvenog života?

Drvo predviđeno za korito nikad neće postati violina

Otac mi je znao u teškim životnim razdobljima rezignirano ponavljati prigodnu umotvorinu, “drvo predviđeno za korito nikad neće postati violina”. Ponekad me obuzme dojam kao da hrvatski usud nije ništa bolji unatoč činjenici da raspolažemo s nevjerojatno bogatim prirodnim i ljudskim resursima. Jer, unatoč društvenim promjenama koje mi djeluju kao psihodelična preslika razvijenih zapadnih demokracija, nikad nismo uspjeli podržati posve prirodne procese kao što je smjena generacija, realizaciju novih ideja, uspostavu novih vrijednosti.
Ne, mi smo se zakopali u svoju devetstotina godina dugu vazalsku podsvijest i kroz državotvorne psihodrame kao što je latentni sukob sa Srbijom, periodično proživljavamo iste traume.

Umjesto pozitivnih likova poput Trudeaua mi smo dobili Oreškovića, umjesto Springsteena mi pjevušimo Thompsona, umjesto rasplesane Ibize mi imamo Zrće pod racijom, umjesto par tisuća eura ušteđevine raspolažemo samo ovrhom i zaštićenim računom, umjesto ugodnog života mučnu brigu… Slobodno nadopunite niz.

I tko nam je kriv?

Izuzmemo li taj nesretni, inertni mentalitet koji se nije u stanju pobuniti niti kad mu gladnom uzmu topao tanjur juhe ispred nosa, nesumnjivo dobar dio krivnje otpada na samodostatne političke i društvene elite, ali i oni su samo naš vjeran odraz.

Naravno, prvenstveno smo krivi mi jer smo dopustili sve što nam se događa, a da nismo pomakli prstom djelujući linijom manjeg otpora. Sustigla nas je kletva “pitati ćete starost što je radila mladost”. Napredniji dio hrvatskog društva duboko je potišten, nevoljan sudjelovati u nužnim promjenama jer svaki se pokušaj društvenog angažmana skrši na suludom zakonodavstvu, pomanjkanju osjetljivosti vladajućih koji su samo deklarativno za reforme te raširenoj pojavi da nakon svega učinjenog možete očekivati samo nevolje i svrab u vidu prekršajnih kazni, sudskih tužbi i osude okoline.

Možete li se sjetiti, osim čuvenog prosvjeda krajem devedesetih godina za “Radio 101” i nedavnog ultimativnog zahtjeva za nastavak kurikularne reforme i jedne društvene reakcije vrijedne pažnje? Podignute šake i uzdignutog glasa? Naravno da ne možete jer se nikad nisu dogodile.

U kolijevkama demokracije poput Francuske, Engleske ili Njemačke ljudi izađu na ulice i paraliziraju državni sustav zbog naizgled banalnih povoda kao što su povećanja cijene karata javnog prijevoza ili neprimjerene izjave političara dok u Hrvatskoj niti smanjenje elementarnih socijalnih prava kao što je primarni paket zdravstvenih usluga ili nepoštivanje stavki Zakona o radu ne izaziva reakciju, osim uobičajenog njurganja “šta mi tu možemo, oni će ionako napraviti po svome”.

Netočno. Država bi trebala biti udoban kaput po mjeri čovjeka. Državna uprava je servis građanima, Državni proračun postoji kako bi se omogućio društveni razvoj i podizanje ekonomskog standarda, Hrvatska gospodarska komora da pomaže poduzetnicima, Hrvatska narodna banka da štiti građane od samovolje monetarnih institucija i banaka, Hrvatski nogometni savez da omogući ljudima uživanje u nogometu, nikako obrnuto.

I mogu tako u nedogled s primjerima hrvatskog vječnog premijera Antuntuna i potpuno poremećenog sustava vrijednosti.

Neka budu svjesni građanske prisutnosti

Osjećam potmulu krivicu poput rupe u tijelu jer nisam više napravio u životu, tako je čudno pao grah, ali osjećaju li krivicu isti oni koji nam danas opet kroje sudbinu iako su potrošili ratnu generaciju, postratnu i današnju generaciju koja je s razlogom posve apolitična, osim nasljednika sinekura u stranačkoj mladeži? Potrošili su ih bešćutno, ne mareći za životne sudbine, isključivo za svoje partikularne ili osobne interese.

Tko su Oni? Oni su mješavina političkih, gospodarskih i društvenih grupacija o kojima svaki dan čitate u novinama ili slušate u središnjem “Dnevniku”. Postoje već četvrt stoljeća i jedva da su se pomakli sa stečenih pozicija, osim zbog starosti ili biološke selekcije. Prolaze pored nas kao pored kamenih stupova, obraćaju nam se kao zamišljenom auditorijumu i služimo im isključivo kao pogonsko gorivo njihovih ambicija. Ne osjećaju odgovornost niti strah zbog neučinjenog. Nemaju se koga plašiti.

I upravo bih zato volio vidjeti da im narod uskrati podršku kroz izbornu apstinenciju, stvori nelagodu javnim prosvjedima kad izglasaju sebične, nerazumne ili pogrešne odluke, prisili državne institucije na djelovanje u ime općeg interesa građanskim neposluhom, pokrene referendum za svako bitno društveno pitanje. Nezavisni mediji i civilne udruge samo su glasnogovornici narodne volje, ne mogu sami opstati kao korektiv vlasti.

No, zato treba postojati narod i volja, a ne poslušno krdo koje živi, radi i umire nesvjesno da postoji bolji život od onog koji mu je trenutno zadan. Recept? Vrlo jednostavan: prstohvat zdrave pameti, puna čaša želje za životom i zrnce ljudske solidarnosti.

Kako to izgleda u praksi? Podržite kolegu ukoliko je nepravedno dobio otkaz jer se gazdi tako sprdnulo, pomognite susjedovoj maloj koja boluje od Down sindroma kad im ukinu skromne invalidnine ili neophodne asistente, pridružite se građanskim inicijativama za koje mislite da će poboljšati životni standard, tražite od ministarstava službeno obrazloženje za svaku nepoznanicu poput onog opičenog Engleza koji je pitao svog ministra “koliko košta porezne obveznike hranjenje mačke koja se izležava u vašem uredu” ili uzgoj fikusa što se drči u tajničinom uredu. Ima se protiv koga, ima se i s kim, neka budu svjesni građanske prisutnosti.

Hrvati su izabrali najduži put : Iz  dupeta u glavu

Mislim, možemo mi ovako živjeti još četvrt stoljeća u ciklusima od izbora do SP-a u nogometu, napunjeni antidepresivima i lažnom nadom gledajući svoju sredovječnu djecu kako silom prilika zgubidane na vašem izlizanom kauču.

Naravno, alternativa nije univerzalno moraliziranje nego preuzimanje konkretne inicijative u društvenim promjenama jer najduži put je onaj iz “dupeta u glavu”.

A svi mi moramo, nema drugog rješenja, postati ta teška čizma koja će ih u savršenom zamahu izbaciti iz samozadovoljnog valjanja u našoj muci. Riječ je o procesu koji će trajati, ali prvi korak je uvijek najteži i najduži.

U suprotnom, nikad nećemo napustiti “sive luke i oblake” i moći ćemo samo snuždeno promatrati kako netko drugi nezasluženo uživa u našem životu. I pritom, ne poštujući niti kurtoaziju, uzima zadnji keks iz zdjelice.

Najpoplarnije
Facebook Comments
Share