JELENA LOVRIC O MILANOVICU: NJEGA SU UNISTILI OSOBNI DEMONI

JELENA LOVRIC Milanovica, vesnika novog doba, unistili su osobni demoni

Milanović je vrlo sklon osobnim spačkama i diskvalifikacijama. Ružno i pogano zna govoriti o ljudima, čak i o svojim najbližim suradnicima

Zoran Milanović silno je zadovoljan što mu majka nije bila “vojni lekar kao Plenkovićeva”. Zbog te okolnosti, za koju osobno nema nikakve zasluge, toliko je sretan da je baš imao potrebu istaknuti je tijekom svog recentnog razgovora s nekim veteranskim harambašama. Franjo Tuđman slično je tako početkom devedesetih javno izražavao svoju ushićenost što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. Malignost tih izjava podjednaka je. S tim da je prvi hrvatski predsjednik govorio o svojoj ženi i familiji, a šef SDP-a implicitno napada tuđe majke i obitelji.

U debeloj zbirci cvjetova zla, koje je netom izručio u javnost, ovaj je nekako prošao nezapaženo. Njegove su uvrede ovaj put mahom frcale preko granice, do Srbije koja je za njega “šaka jada” te Bosne i Hercegovine koja mu je “great shit”. Cijelu je regiju takoreći digao na noge, pa su ružne insinuacije na račun majke Andreja Plenkovića ostale u drugom planu. Milanović je vrlo sklon osobnim spačkama i diskvalifikacijama. Ružno i pogano zna govoriti o ljudima, čak svojim najbližim suradnicima. Što bi izjava da je Plenkovićeva mama bila “vojni lekar” zapravo trebala značiti? Žena je bila vrstan i ugledan kardiolog, sveučilišna profesorica. Njeni pacijenti govore o njoj s dubokim poštovanjem. Plenković može biti ponosan na takvu majku. Radila je u Vojnoj bolnici, kako se nekada, u vrijeme Jugoslavije, nazivala bolnica u zagrebačkoj Dubravi. Da, radila je kao civilno lice u bolnici u kojoj su se liječili građani Hrvatske i koju je osoblje nakon osamostaljenja predalo u ruke hrvatske države. Nazivanje “vojnim lekarom” trebalo bi je dezavuirati. Insinuirati da u njenoj biografiji ima nešto suspektno. Ekaviziranje igra na kartu etničke denuncijacije. Olakim etiketiranjem hoće se sugerirati da je bila u službi JNA. Preko matere Milanović zapravo želi difamirati svog političkog konkurenta.

Kao što ga je u nedavnom sučeljavanju pokušao kompromitirati tvrdnjom da se u ranim godinama svoje karijere u Ministarstvu vanjskih poslova družio sa sinom Josipa Perkovića. Sve da je to i točno – a svjedoci tvrde da su se svi koji su u to vrijeme stigli u MVP držali skupa – zašto bi to Perkovićev sin trebao biti sporan? Pa ne prenose se grijesi očeva automatski na djecu, što bi Milanović valjda htio sugerirati. Kao što ni “djed ustaša”, kojega je nedavno iščeprkao iz vlastite obiteljske prošlosti, ništa ne govori o njegovim političkim uvjerenjima. Možda tek otkriva želju da se tim podatkom umili desnici. Kopanjem po obiteljskim korijenima i prilikama politika se obično ubacuje tamo gdje joj nije mjesto. Tuđman je običavao prebrojavati krvna zrnca, ne samo vlastitoj ženi, nego i ljudima na istaknutim funkcijama, na javnoj televiziji ili po sudstvu; ljuta desnica lustrirala bi sve što ona zove “djecom komunizma”; Plenković je, valjda, toksičan jer mu je majka liječila, između ostalih, i vojna lica.

Skandalozno je ako takvu logiku prigrli šef lijeve stranke. Koji je i sam političkoj konkurenciji nedavno, posve ispravno, slao poruke: Dalje prste od moje obitelji! Zoran Milanović morao bi se nakon svega javno ispričati svima koje je spominjao u uvredljivom kontekstu. To je najmanje što bi od njega trebalo zahtijevati. Ali teško je očekivati da će se to i dogoditi. Ne sjećamo se da se taj ikada ikome ispričao. Posve logično, kad je nepogrešiv! Umjesto priznanja da je u ovom slučaju falio – što bi se onda moglo smatrati znakom zrelosti – Milanović se sprda s činjenicama, tvrdeći da ga iz HDZ-a napadaju zato što kritizira šefove Srbije Aleksandra Vučića i nikom simpatičnog Tomislava Nikolića. Nakon što se pokarao sa svima, sada konkurenciju optužuje da ga želi posvađati sa susjedima! Arogantno to proglašava dokazom da radi pravu stvar.

Gotovo istodobno, Andrej Plenković javno se ispričao saborskom zastupniku, predstavniku romske nacionalne manjine Veljku Kajtaziju, zbog uvreda koje mu je na Facebooku uputio HDZ-ov Stevo Culej. Culej, inače ultradesno, radikalno nacionalističko krilo HDZ-a, Kajtaziju je poručio da “laže kao srpski cigan” i “radi po nalogu mrzitelja Hrvata”. Retorika prilično slična onoj kakvu danas ispaljuje Milanović! Plenković je izrazio žaljenje zbog takvog posta. Ogradio se da to nije ni njegov osobni ni HDZ-ov stav te je Culeju, kako je objavio, rekao da je takvo ponašanje nedopustivo, da ga kao šef HDZ-a neće tolerirati i da se to više ne smije ponoviti.

Što se to događa da su se uloge tako zamijenile, da šef SDP-a, stranke koja je uvijek predstavljala pristojnu Hrvatsku, javnost overdozira svojim ispadima političkog huliganizma, napadajući druge ljude, narode i države, a HDZ, odakle se donedavno lajalo o Kevinim jamama, tvrdilo da je suradnja sa Srbima sramota za stranku te najavljivao progon svakog drugačijemislećeg, posebno lijevog i partizanskog, sada forsira tolerancija i umjerenost? Nebo se preokrenulo. HDZ-ovo rukovodstvo danas je nositelj normalizirajućeg diskursa, SDP-ovo onog huškačkog. U jednom i drugom slučaju intonaciju daju lideri. Poruke koju šalju politički prvaci, pogotovo kad je riječ o autoritarno ustrojenim hrvatskim političkim strankama, izuzetno su bitne. Plenković nedavno konstatira da nije problem u mentalitetu nacije, kako mu novinari pitajući za promjene sugeriraju, nego je problem u vodstvu. Vodstvo mora imati jasnu viziju, plan i ciljeve te znanje i iskustvo za njihovu provedbu, rekao je.

Hrvatska nije imala mnogo sreće sa svojim liderima. Franjo Tuđman je imao jasan cilj: stvaranje države, obranio je i oslobodio zemlju, ali je u samostalnu Hrvatsku ugradio mnoga nedemokratska ograničenja svoje, u komunizmu formirane, političke ličnosti. Ivica Račan nikad se nije uspio osloboditi kompleksa zbog pripadanja partijskom establišmentu bivše države. Sanader je imao najveći proreformski kapacitet, ali je bio politički opsjenar i sam je sebe ubio bolesnom pohlepom za zgrtanjem blaga. Zoran Milanović činio se kao vjesnik novog doba, ali uništili su ga njegovi osobni demoni.

Plenkovićeve domete tek treba vidjeti, ali zasad se čini kao ozbiljan čovjek koji zna što hoće. U nešto više od mjesec dana, koliko je na čelu HDZ-a, napravio je promjene koje ohrabruju. Konkurencija s ljevice, ali i Mosta gađa ga kritikom da jedan čovjek ne znači promjenu. Ali u političkim strankama, koje su ustrojene tako da slijede autoritet i volju šefova, smjena na kormilu može rezultirati novim kursom. U svakom slučaju, svojim novopronađenim civiliziranim političkim gardom HDZ se već najavljuje kao faktor političke i društvene stabilizacije Hrvatske. Milanović će tvrditi da je to tek privremeno stanje. Da je Plenković doslovce “slabašan predsjednik stranke”, koji ne može kontrolirati HDZ, još manje upravljati njegovim unutarnjim turbulencijama i procesima. Manjak snage pokazuje mu na primjeru skandal-ministra Hasanbegovića, kojega bi šef HDZ-a, navodno, htio maknuti, no, nema snage, da to i napravi.

Ali, što je s jednako problematičnim Jambom na SDP-ovoj izbornoj listi? Uostalom, činjenica da Milanović u svojoj stranci danas može napraviti što god hoće, čak da će njegove najveće svinjarije, poput najnovijih potpuno incidentnih provala, njegovi pobočnici slaviti kao veliku hrabrost, ne govori da je jak lider. Svakako, njegova je moć u SDP-u ogromna, nitko se neće usuditi čak ni pisnuti protiv, nitko od stranačkih drugova pokazati rezerviran stav prema njegovoj konfliktnoj retorici ili ispiranju usta jednom ozbiljnom, u politiku neumiješanom ženom, koju će bez ikakva razloga prozvati da je bila “vojni lekar”, što je moralno dno dna. Milanović u stranci ima faraonsku poziciju, ali to nije snaga nego negativna, destruktivna energija. Šef se SDP-a doveo do toga da ga se intelektualna ljevica, zgranuta i šokirana njegovim izjavama danas odriče, a desnica ga nakon najnovijih ispada, gledajući u njemu novog Tuđmana, pokušava adoptirati.

Najpoplarnije
Facebook Comments
Share