HRVATSKI KOLUMNIST BORIS DEZULOVIC : ISLAMSKA DRZAVA HRVATSKA

 Kako su se tužno uzaludnim ispostavili svi oni strahovi stražara s istočnih hrvatskih granica – od klajnburških ljevičara do krezavih desničara i ksenofoba, od Damira Kajina do Tomislava Karamarka – što su prošloga ljeta, sjetit ćete se, panično javljali kako je orijaški plimni val migranata s Levanta stigao do Tovarnika, i kako će Lijepu Našu do Božića preplaviti desetine, stotine hiljada, idemo na milijune, dakle milijuni tamnoputih očajnika, koji će poštenim i vrijednim Hrvatima preoteti i ono malo preostalog posla na devastiranom hrvatskom tržištu rada, što je i prije dolaska migranata izgledalo poput sovjetskog dućana mješovitom robom.

Naselit će se ti očajnici u naše gradove, ostat će ovdje, gdje sunce hrvatskog neba grije kao što levantinsko nikad ne grije, gdje su slatki zalogaji hljeba i kad svoga nema i kad brata nije, ili ga barem nije bilo dok izbjeglički cunami nije naplavio sve te Sirijce, Afganistance i Iračane, što će Hrvatima iz usta oteti i posljednji onaj zalogaj hljeba, i posao, i žene, i stanove, i gradove, pa zauvijek promijeniti našu kulturu i običaje – lijepo su nas, na vrijeme upozoravali i liberalni antifašisti i antiliberalni fašisti, panično nam s istočne granice dovikujući da se sklonimo u podrume i zaključamo kuće, tvornice i crkve. Jer ti su Arapi i muslimani – kako je govorio predsjednik Hrasta Ladislav Ilčić – biološki jači od nas, izmijenit će nam i krvnu sliku i mentalitet, i domovina će nam postati Islamska Država Hrvatska dok kažeš ‘elhamdulillah’.

Osam mjeseci kasnije, inventuru katastrofalnog izbjegličkog cunamija što nam je poharao tržište rada i demografsku sliku iznio je predsjednik Sabora Željko Reiner, u dramatičnom referatu na splitskoj Konferenciji predsjednika parlamenata zemalja Jadransko-jonske inicijative o izbjegličko-migrantskoj problematici.

‘Od početka izbjegličke krize do danas, kroz Republiku Hrvatsku prošlo je više od šest stotina tisuća migranata’, objavio je gospodin Reiner, ‘od kojih je azil u Hrvatskoj zatražilo njih sto sedamdeset.’

Sto sedamdeset tisuća? vrisnuli ste vi od užasa.

Ne, ne: baš sto sedamdeset, odgovorio je Reiner. Stotinu i sedamdeset ljudi.

Stotinu ti i sedamdeset jebem onih sunaca što griju k’o što naše grije: od šesto i kusur hiljada tamnoputih očajnika s Levanta što su od prošlog ljeta prošli kroz slavonske izbjegličke kampove, azil u Lijepoj Našoj – ponovit ćemo – zatražilo je njih točno stotinu i sedamdeset!

Šest stotina hiljada ljudi, braćo, to je više nego što ih imaju Koprivničko-križevačka, Bjelovarsko-bilogorska, Ličko-senjska, Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska i Šibensko-kninska županija – zajedno! Za pedeset posto je to više ljudi nego što je danas ukupno pripadnika svih manjina i etničkih grupa u Republici Hrvatskoj: toliko je – ne znam kako bih vam plastičnije dočarao katastrofični kapacitet te goleme brojke – prije rata bilo Srba u Hrvatskoj. I od cijele te strašne, biblijske najezde, u Hrvatskoj je poželjelo ostati njih stotinu i sedamdeset!

Stotinu i sedamdeset ljudi! To je, kako bih vam rekao, otprilike jednako koliko ih se na posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj izjasnilo Jugoslavenima! Za pedeset posto je to manje ljudi nego što je danas u Hrvatskoj multimilijunaša po Forbesovim kriterijima, dakle onih s najmanje trideset milijuna dolara na računu, jedva dakle malo više nego što je danas članova Zagrebačke filharmonije: toliko ih, dakle stotinu i sedamdeset – ne znam kako bih vam plastičnije dočarao beznačaj te smiješne brojke – danas u prosjeku dolazi na Dinamove utakmice na Maksimir.

Pa više se stranaca oženi ili uda, zaposli i ostane živjeti u Hrvatskoj nakon jedne turističke sezone u Primoštenu, nego što ih je to poželjelo nakon devet mjeseci najvećeg egzodusa u suvremenoj povijesti!

Malo što nam je u posljednje vrijeme tako zorno pokazalo bijedu i čemer Republike Hrvatske 2016. godine, punih četvrt stoljeća nakon što smo je u ratu odcijepili iz Jugoslavije i izdvojili od Balkana, pa odlučili urediti po svome, kao urednu, uljuđenu i bogatu srednjoeuropsko-mediteransku državu, nešto kao Švicarsku ili Švedsku na Sredozemlju. Tako smo je, naime, na kraju uredili – svaka čast, majstori – da se u njoj danas ne žele zadržati niti jadnici što bezglavo bježe pred glavosječama iz Islamske države, očajnici dakle kojima su kriteriji normalnog života tek vitalne životne funkcije.

Više od šest stotina hiljada takvih očajnika, eto, projurilo je kroz našu lijepu, malu državu od Tovarnika do Bregane ne zadržavajući se ni da se popišaju. Niti u jednom trenutku na pamet im palo nije da posao i bolji život potraže možda u Hrvatskoj, prekrasnoj zemlji čudesa s billboarda, reklama, spotova i propagandnih brošura HDZ-a i SDP-a – da iskoriste to što su, kako ono, biološki jači od domorodaca, i naprave od Hrvatske onaj emirat na moru iz košmarnih snova hrvatskih ksenofoba.

Ništa. Nula. Sifr. Nijedno jedino hrvatsko radno mjesto, niti jedan sirijski restoran, niti jedna džamija, nijedno ubojstvo, silovanje ili bomba, nijedna jebena tuča, ili barem krađa mobitela, baš ništa. Šest stotina hiljada mrkih, ljutih Arapa u naponu biološke snage prošlo je kroz katoličku Hrvatsku baš kao da je kroz nju prošlo šest stotina hiljada amiških biciklista.

A i tih stotinu sedamdeset što je zatražilo azil, pitate li mene, krajnje je suspektna brojka. Najvjerojatnije će se uskoro ispostaviti kako je većinu njih beskrupulozni vodič zajebao i ostavio u Tovarniku objasnivši im da su u Njemačkoj. Ili su, siromasi, pobrkali Kroejšu i Koreju. Ili su, bezglavo žureći, slomili nogu, pa su ih se dočepale hrvatske sanitetske službe.

– Idite i spasite se barem vi, ne obazirite se na mene, ja bih vas samo usporavao – zavapio je Halil iz Alepa negdje oko Slavonskog Broda, previjajući se slomljene potkoljenice.

– Ali, oče… – zaplakao je mali Ahmed.

– Ne brinite za mene, ja ću zatražiti azil u Hrvatskoj – neuvjerljivo se, teškom mukom Halil nasmiješio sinu, pa užasnut ugledao kako se približavaju volonteri iz hrvatskog Crvenog križa. – Idi sad, i ne okreći se, sine… I čuvaj sestre!

U rujnu prošle godine, na početku krize – sjetit ćete se možda i tog nezapamćenog incidenta – petstotinjak izbjeglica koje su hrvatske vlasti smjestile u zagrebački hotel Porin glasno je protestiralo tražeći da ih odmah prebace do granice, bacajući s prozora i balkona hranu, boce i toaletni papir, te vičući: ‘Freedom! Freedom!’ Komentatori i političari natjecali su se tada tko će izraziti veće gnušanje nad njihovom obiješću i nezahvalnošću, ali sada, osam mjeseci kasnije, znamo kakav su pakao morali proživljavati ti nesretnici, što su se nakon višetjedne golgote, pred samim vratima raja, nadomak šengenskoj Europi – taman se ponadavši da su najzad izmakli užasima Sirije – zatekli zatvoreni u Hrvatskoj. Prestravljeni kad se hotelom pročulo da Europska unija članicama dijeli kvote za prihvat izbjeglica, i da će neki morati zauvijek ostati u Hrvatskoj.

A onda im je netko, ionako već obeznanjenima od panike, rekao i kako se među dobro obaviještenim Hrvatima priča da će stotine hiljada migranata i izbjeglica ovdje dobiti i posao i stan, zasnovati obitelji, školovati djecu, izgraditi džamije i otvoriti sirijske restorane, da Hrvatskoj mijenjaju demografsku sliku i mentalitet.

Sada znamo i razumijemo njihov strah, jer slične prizore kao prošlog ljeta – kad su očajni izbjeglice, tukući se i preskačući jedni preko drugih kroz prozore upadali u vlakove i autobuse za Sloveniju, pa dalje prema Njemačkoj – na istim slavonskim kolodvorima gledamo i danas. Samo što to više nisu očajnici s balkanske izbjegličke rute, već sami pošteni i vrijedni Hrvati – Slavonci što ovih dana kupuju karte u jednom pravcu, pa tukući se, preskačući jedni preko drugih i vičući ‘Freedom! Freedom!’ kroz prozore upadaju u autobuse za Njemačku. Isti dakle Hrvati što su prije osam mjeseci premirali od straha da će im tamnoputi azilanti oteti radna mjesta.

I koji će im se sada pridružiti da zajedno otimaju poslove poštenim i vrijednim Nijemcima. Da im mijenjaju kulturu, običaje, krvnu sliku i mentalitet.

Najpoplarnije
Facebook Comments
Share