BORIS DEZULOVIC KOLUMNA: HRVATI I VUKOVAR, SAMO GLEDAJ I POVRACAJ

Dežulović: Vukovar 1991.Samo gledaj i povraćaj

Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.

Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu.

Oderali mu asfaltnu kožu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni leš po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukočenim mrtvim tijelom Vukovara poput mušica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, liječnici i promatrači, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan džip i jedan novinar… I tek pokoji sijedi Vukovarčanin koji je došao da potraži svoju kuću i obitelj, da identificira leš grada na dnu Panonskoga mora.

Gledaj i povraćaj

Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želim vidjeti mrtvi grad. U sobici na četvrtome katu velebnog socijalističkog zamka u Ulici kneza Miloša palio sam cigaretu (“Sad će drug pukovnik, druže… kako ono rekoste, Dežulović?”) i prisjećao se srednjoškolskog ljeta 1982., švercanja u vlaku iz kojeg su nas izbacili u Brčkom i jednog dana u Vukovaru. Devet godina i dva sata kasnije pukovnik Pavlović mi ljubazno saopćava da mi ni uz najbolju volju ne može dati dozvolu za posjet Vukovaru, jer “ne može da mi garantuje tamo ličnu bezbednost, ako razumete šta hoću da kažem”.

“Znate, ljudi su tamo, kako da kažem, još… nervozni, razdražljivi, sem toga, još se puca, još ima skrivenih ustaša po Vukovaru… a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oružju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem odgovornost za vaš život… molim vas da me razumete!” Primjećujem da je dosta neobično da mi “moja” “oslobodilačka vojska” ne može garantirati sigurnost od sebe same, ali pukovnik se smije i “zna da ja ipak razumem”. Završavamo ovaj za obojicu neugodan razgovor i ja sam pomiren s time da Vukovar neću vidjeti. Ipak…

“Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boža. Ja ću da ti budem dozvola… Jebeš pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i… možeš sa mnom, ja ću da te odvedem. Taj užas svi moraju da vide. Ti samo ćuti i ne pričaj s nikim tamo… jebi ga. Samo gledaj i povraćaj… al’ nemoj u džip, ha ha ha… Sutra u osam i nemoj da kasniš!”

Nakon sat i pol provedenih u nekoj odvratnoj birtiji u Šidu Božo se vraća s dvojicom rezervista iz press-centra i kaže mi da su izbile nepredviđene komplikacije. Neće moći bez dozvole, koju ovdje moram da dobijem, a ne mogu je dobiti… “Jebi ga, šta da ti kažem… znaš i sam zašto.” Ostajem s rezervnim kapetanom Beloševićem iz Pančeva, dok Božo još nešto ne pokuša.

Uz šestu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan čovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali “ima budala, čoveče, još se puca… ma neće oni ni da te pitaju odakle si, ubiće te, bre, za tu jaknu, razumeš… ti Šešeljevi tamo, rezervisti… to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ideš…”. Počinjem i ja razmišljati ima li smisla i već odustajem, ali dolazi Božo i kaže mi da upadam. “Idemo, kasnim već…”

Kapetan mu još nešto govori s druge strane džipa, Božo se smije i krećemo. S nama, na zadnjem sjedištu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na šljivovicu, znoj i smrt. Ćutim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku pušku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naročito veseo čovjek. Prvi put danas šaljem samog sebe u kurac. Da li me je strah? Srce mi tuče poput minobacača… “Ajde, čoveče, dok si sa Božom, nema frke… Kako sam isposlovo da ideš? Idi, bre, jesam ti obećo?…”

Ugljenizirana Slavonija

Kasnije ću, prolazeći onim što je ostalo od Tovarnika, saznati da je Božo uvjerio vojsku da sam sigurniji s njim nego s gomilom rezervista u Šidu, gdje bih morao ostati do navečer, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut pažnjom vojske za mene. Božo se zajebava da je srpska duša široka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjedištu se ne zajebava. Tek iskašljuje iz dna pluća i bučno ispljune kroz otvoren prozor.

A prljavim prozorom promiču slike Slavonije na kraju dvadesetog stoljeća. Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom “SITNO 045”, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje… Tovarnik, Ilača, Orolik… mjesta koja više ne postoje.

Cesta za Vukovar spušta se kao serpentina ka devetom krugu pakla. Kada bi Dante danas pisao “Pakao”, bilo bi ih deset. Jurimo džipom kroz uništena sela bez zaustavljanja. Na otvorenoj cesti, međutim, zaustavlja nas kome god padne na pamet, postavlja besmislena pitanja i kontrolira sve i svašta. Test za moj strah, koji buja poput Bosuta, ali i za Božinu sujetu. Do Orolika je sve u redu. Svi ga znaju. Tamo nas, međutim, zaustavljaju dva vojna policajca i dva četnika.

Bradati s kokardom

Najkrupniji među njima, s najvećom kokardom koju sam u životu vidio, pričvršćenom o džep uniforme, naređuje da izađemo i traži dokumente. Božo ga bezuspješno uvjerava da žurimo, vojni policajci sa strane promatraju i šute. Pogledom pitam što da radim. On opet navaljuje na bradatog, ali ovaj je već prilično ljut. Naposljetku vadim novinarsku iskaznicu i pružam mu je. Bradonja je zaprepašten. “Šta ti radiš ovde, jebo te Bog?!?” Božo opet nešto prtlja, bradati ga i ne sluša, već naređuje da izvadim sve iz torbe. Zagleda u kasetofon i džepni sat, ali ih vraća. “Što ćemo s tobom, Dežuloviću?”, gleda me bahato i pravi stanku.

“Nemaš dozvolu, nemaš ništa… moraćeš da ostaneš ovde. Ti, ćoravi, produži, novinar mora da ostane ovde”. Gledam Božu, gledam bradatog, gledam nebo i drugi put danas šaljem samog sebe u kurac. Iznenada, Smederevac sa zadnjeg sjedišta, koji cijelim putem riječi nije progovorio, otvara vrata džipa i dere se na četnika. “Čoveče, žuri nam se, ne zajebavaj!” Smederevac sada meni i Boži naređuje da uđemo u džip i da idemo. Bradonja, iznerviran, urla i skida automatsku pušku s ramena, a Božo me ugurava u džip i uz škripu guma krećemo. Prestravljen, čekam rafal… ali ništa.

Sve do Negoslavaca glasno sam prema krovu džipa tresao sve psovke koje sam znao i koje nisam znao. “I, jebo te, šta si se usro!” Smederevac šuti i kad mu se zahvaljujem. Ponovno je progovorio tek kad smo se u Negoslavcima pozdravljali. Daje mi pun šaržer metaka za “kalašnjikov”, za “uspomenu”, to svi novinari ovde pitaju? Ne, hvala!

Pljačkaši na djelu

Iza teške zavjese od magle i rijetkih kapi kiše nazire se silueta Vukovara. Dvije kontrole policije i vojske na ulazu u grad kojeg nema. Duga ravna cesta i dugi, dugi niz porušenih obiteljskih kuća. Nijedna kuća nije cijela. Hrpe cigala i drvenih greda uz rub ceste. U jednom dvorištu tri mrtve svinje, četvrta umire od gladi, vide joj se rebra.

U jarku uz cestu nabacane izgorjele olupine automobila. Kažem Boži da uspori, da stane… da zavirim u koju od kuća, da zapišem u notes, da uhvatim zraka.“Kako se zove? Šta ja znam, Ohridska, Osječka, Šeste proleterske… sve su ulice u Vukovaru iste. Ne postoje…”. Čini mi se da ulica nema kraja, ni smrt posijana uz nju. “Šta ti je, bre, još ništa nisi video. Sledeću čitavu kuću videćeš tek u Beogradu, kad se vratimo.”

Ulazimo u Vukovar otprilike onim putem kojim je protekla tri mjeseca, metar po metar, ulicu po ulicu, u Vukovar ulazila vojska. Kuće su uništavane minobacačima, tenkovima, haubicama i avionskim projektilima, i na kraju, u “čišćenju oslobođenih teritorija”, dokrajčene ručnim bombama. Teško dišem. Odnekud smrdi zapaljena guma.

Na kraju ulice bager raščišćava ulaz u drugu, a vojna dizalica na kamion diže olupinu prepolovljenog autobusa. Teško se naš džip probija kroz posmrtne ostatke Vukovara. Ulice su zakrčene, zasute ciglama, kamenjem, gredama, crepovima, zemljom… i krvavim pokrivačima pod kojima su do jučer ležale stotine leševa. Ulaz u gotovo svaku pokrajnju ulicu zapriječen je žutom trakom i velikim tablama s natpisom “MINIRANO”.

Golem broj vojnika i rezervista muva se kao bez cilja. Neki čovjek ugurava ženu u “stojadina”, ona neće. Previja se od plača i gleda mjesto gdje im je bio dom. Na kući preko puta zlokobno se vijori crna četnička zastava s natpisom “Sloboda ili smrt”. Tri kuće niže dva muškarca popravljaju krov. Što kada ga poprave? Cijeli kvart oko te kuće sravnjen je sa zemljom. Može li čovjek tu živjeti? Božo naglo skreće u pokrajnju ulicu, pokraj velike table “PAŽNJA! MINIRANO”. Gledam ga i vičem. “Koji ti je kurac, šta radiš?!!”, Božo se smije. “Očišćena je još prekjuče.

Ostavili su valjda da ne beže Hrvati… još ih ima tamo.”. Prolazimo pokraj potpuno prazne samoposluge, bez cijelog prednjeg zida, upadljivo “čiste” u okruženju potpuno porušenih okolnih zgrada. Jedan je kiosk, međutim, još uvijek “dobro opskrbljen”. “Ne uzimaju ljudi, boje se da je minirano”. Približavamo se Cvjetnom naselju. Na Ulici 25. maja prokuljala je utroba polusrušenih nebodera. Iz otvorenih rana na njihovim fasadama vire cijevi od centralnoga grijanja, komadi betona vise na željeznoj armaturi… vide se spavaće sobe, kuhinje, slike na zidovima.

Jedan krevet pravim čudom još visi na rubu razvaljenog kata, a svijetloplava zavjesa pokušava sakriti golemu rupu. Pet katova niže iz zgrade izlazi grupa rezervista s kesama punim koječega. Nešto nam viču. Božo ubrzava.

“Slijepci” iz podruma

Prolazimo kraj nekog raskopanog parka. Gomile zemlje nisu od granata. “To je samo jedno od improvizovanih groblja”. Zatočeni Vukovarčani noću su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta pričali kako su im tako htjeli predstaviti i onih famoznih osamdeset “temišvarskih” leševa pred vukovarskom bolnicom. Leševi su, međutim, imali bolničke brojeve.

Nisu dočekali pokop prije “oslobodilaca”. Pitam može li se do bolnice. “Radije nemoj. Ali ja mislim da leševi više nisu tamo. Videćeš ih, ustalom, u ciglani. Tamo ih sad sakupljaju”. Do ciglane nas vodi opori glas iz zvučnika, postavljenog na neki oklopni transporter, koji poziva preostale građane da dođu i pomognu pri identifikaciji. Pretječemo traktor koji upravo tamo vozi četiri leša. Božo poznaje vozača i staje da mu nešto kaže. Ubrzo me njegov kolega zove. “Novinar”, dođi da vidiš!

Pod šatorskim krilom, u prikolici traktora, leže užasno izobličena tijela starice i triju muškaraca. “Sad smo ih izvukli ispod ruševina”. Sjedamo u džip i nastavljamo. “Kažu da su našli juče i petoro djece… od tri do deset godina”. Pred ciglanom je mnogo ljudi. Parkiran je i automobi evropske misije. U dvorištu ciglane naslagano je više od sto leševa. Većina u crnim plastičnim vrećama. “To nisu svi. Ima ih još, tamo s druge strane. Stalno ih donose. Bolje da idemo sad”.

Pitam što znači ono “ZOV” na vrećama. “Nemam pojma”. Užasan smrad ispunio je ulice oko ciglane i prati nas putem. Nešto dalje izlazimo iz džipa i ulazimo u nešto što bi se moglo nazvati ljudskom nastambom. Božo me upoznaje sa starijim bračnim parom i trojicom rezervista. Prvi put me predstavlja kao novinara iz Splita. “Ovi su O.K., nema frke. Tu ćeš da me sačekaš”. Ljudi me nude rakijom. “Samo to nam je ostalo. Imamo pun podrum rakije.”

Pričaju o devedeset dana užasa provedenih u podrumu zajedno sa deset susjeda. Ni sami ne znaju kako su preživjeli. Starica je u tri mjeseca dva puta izašla iz skloništa. “Kako, kako ste…” Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vršili nuždu. “Jebo te, je l’ to prvo što ih imaš pitati?”, govorim sam sebi. “Ništa, ništa…”. Imaju li svojih, rodbinu…

“Imamo, tamo u Pionirskom, ništa ne znamo o njima… ne znamo jesu li živi. Sin, snaja i dvoje unučadi”. Pitaju me kako je u Splitu. Ljudi koji su nakon devedeset dana skoro slijepi izašli iz podruma “ne prepoznavši kvart u kojemu žive trideset godina”, pitaju mene kako je u Splitu!

Kad stranci plaču

Pred hotelom “Dunav” – onim, zapravo, što je ostalo od njega – puno je vojske. Trg pred njim izgleda kao razglednica iz Drugog svjetskog rata. “U hotelu je bio Jastrebov štab, sad je to turistička atrakcija”, govori Božo. Iznenada zrak presijeca nekoliko dalekih rafala, pojedinačna pucnjava, a onda, već mnogo jasnije, čuje se cijela serija dugih rafala. Izgleda dosta blizu. Nitko ne reagira. “To je iz Borova Naselja”, tamo još ima skrivenih “zengi”.

Ne zadržavamo se dugo. Idemo nazad. Susrećemo vojni kamion pun vojske. Čuje se pjesma “Od Topole pa do Ravne gore”. Pitam Božu je li ovo vojska ili… Malo mu je neugodno. “Pusti, pijane budale. Ne znaš više ko je vojska, ko rezervisti, ko dobrovoljci… jebi ga, svi imaju kod kuće te uniforme”. Pitam ga je li istina da se po Vukovaru pljačka sve što je ostalo po kućama i neboderima. “Sve, čoveče, ja ti kažem! Nose autima i traktorima televizore, muzičke uređaje, frižidere, slike, sve…”. Ima li nekog da to spriječi, vidjeli smo miliciju po gradu…? “Šta ti je, ko će da ih spreči… oni su ‘oslobodili’ grad, ej!”.

Vozimo dalje, između kostura kuća, kao kraj kulisa za neki film strave i užasa. Zjape izgorjele kuće bez krovova i odvaljenih prozora, barem one od čijih zidova nisu ostale samo armirane grede, iskrivljene čelične šipke i nagorjele grede. Prolazimo kraj goleme gomile automobilskih olupina po kojoj se mota poveće društvo gladnih mačaka.

“Ono ti je Hercegovačka ulica, tu je izginulo vojske ne zna se koliko… u onom tenku su trojica izgorjela… ono ti je bio taj dvorac, jebem li ga ako znam kako se zove… u ovoj kući je bilo jako uporište “zengi”, kažu da ih je pod ruševinama barem trideset … pogledaj ovamo!”, pokazuje mi Božo s njegovog prozora na cesti ogromnu lokvu krvi. Vodi me kroz sravnjeni Vukovar kao kustos po muzeju ljudskog bezumlja.

Priča kako je prije nekoliko dana vozio također neke novinare, strance. Plakali su, kaže, kao mala djeca… šokirani, skoro ga ništa nisu ni pitali. “Fotoreporter je počeo da snima tek posle pola sata”.

Grad mrtvaca i “ministara”

Zaustavlja nas patrola milicije. Kad su vidjeli Božu, samo odmahuju. “Vozi!”. Primjećujem da jedan od njih ima dobro mi poznate oznake “Milicije SAO Krajine”. “Ko zna odakle su, doveli su ih sa svih strana… nema Vukovarčana uopšte”. Goran Hadžić, predsjednik Vlade fantomske SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prebacio je u mrtvi Vukovar “resore” unutrašnjih poslova, zdravstva i pravosuđa.

“Imaće grad više ministara nego stanovnika”, smije se Božo. Na odlasku pretječemo poveću kolonu vojnih kamiona. Vojska diže tri prsta i mahnito urla. “Vidi ih, jebo te, ko životinje da voze u zoološki vrt!” Promiču posljednje kuće ubijenog Vukovara, čekamo da bager gurne u stranu izgorjeli kombi, u jednom dvorištu vojnici s plinskim maskama bacaju u veliku jamu mrtve svinje, kokoši i telad. Gubi se u retrovizoru silueta izbušenog vodotornja, Božo dodaje gas. Odnekud maglu kidaju daleke detonacije. Oba šutimo!

Vukovar je na početku ove godine imao više od osamdeset tisuća stanovnika. Kraj godine u potpuno razrušenom gradu na Vuki dočekat će tek nešto više od njih tisuću. Nitko ne zna i teško da će se ikad saznati koliko je ljudi, vojnika i civila, poginulo u sumanutom “oslobađanju” Vukovara. Te subote više od tri stotine leševa čekalo je obdukciju i identifikaciju. Mjesecima koji nailaze otkrivat će se novi, pod ruševinama ili u improviziranim grobljima Vukovara. Zvat će ga “hrvatskim Staljingradom” i “srpskim Galipoljem”. Bio je, međutim, Vukovar. Bio je grad.

Da se mene pita, nikada ne bih objavio reprint svoje reportaže…

Tko je bio agresor, a tko žrtva u bitci na Neretvi?

Danas, a gotovo je sedamdeset godina prošlo od te nekoć slavne bitke, jedva je jedna petina Hrvata uopće dovoljno stara da teoretski pamti Drugi svjetski rat, druga petina teoretski pamti tek Bulajićev film, treća pitanje smatra relativnim, četvrtu za taj rat odavno više nije briga, a peta, posljednja petina, o toj, kako ste rekli, Neretvi, iskreno − nema pojma.

Ta posljednja petina još nema dvadeset godina i nikad nije živjela u Jugoslaviji, u kojoj je svetost epopeje na Neretvi i slavne Narodnooslobodilačke borbe bila službena dogma. Tromjesečna neprijateljska ofenziva bila je četvrta od sedam evanđelja NOB-a, koje smo mi – ona jugoslavenska petina mlađih od dvadeset – učili u školama kao pjesmice.

Nama, rođenima dvadesetak godina poslije Onoga rata, cijela je ta priča bila nepojamno dosadna: dok je Država o obljetnicama svečano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi priče čitave od teških riječi, mi smo o ranjenicima na Neretvi pričali viceve, umirali od smijeha gledajući televizijske heroje Borisa Dvornika i Batu Živojinovića, besramno zajebavali stare partizane što su nam na otvorenim satovima povijesti pričali “kako je to, djeco, bilo”, i glupirali se na ekskurzijama po svetim mjestima NOB-a.

Glupiranje na ekskurzijama

Ta je generacija, kao kad-tad svaka na ovim prostorima, iskusila relativnost dogme: samo dvadesetak godina poslije, mitska Neretva i cijeli do jučer slavni NOB ne samo da su zaboravljeni, nego i temeljito redefinirani: nema teorije da bi nekakav vremenski putnik namjernik, što bi se svojim vremeplovom zatekao u današnjoj Hrvatskoj ili Srbiji, mogao pogoditi tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu.

Sve ovo pričam o devetnaestoj obljetnici tromjesečne neprijateljske ofenzive i herojske smrti Vukovara, najslavnije epopeje Domovinskog rata, službene državne dogme koju klinci danas uče u školama kao pjesmicu. Dok Država bude svečano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi priče čitave od teških riječi, oni će o vukovarskim ranjenicima pričati viceve, besramno zajebavati veterane što će im na otvorenim satovima povijesti pričati “kako je to, djeco, bilo”, umirati od smijeha gledajući televizijske spomenare s uparađenim Tuđmanom, glupirati se na ekskurzijama po svetim mjestima Domovinskog rata i, uopće, cijela će im ta priča, kako je to već red s neodgojenim balavcima, biti nepojamno dosadna.

Cijela se država ritualno prestravila kad je prošlog proljeća objavljeno da četrdeset posto maturanata na državnoj maturi nikad nije čulo za Ovčaru, a da se nitko u tom općem domovinskom zgražanju nije zapitao zašto bi, zaboga, djeca uopće i ikad čula za Ovčaru? Što je to Ovčara? Mjesto historijskog stradanja i amblematskog zločina, mjesto gdje su neki brončani ljudi ginuli da bi se vi, djeco, danas mogli logirati na Facebook?

Znam kako je to, dobro mi je poznat taj osjećaj, ali ne zbog toga što imam dobru memoriju, nego zbog toga što je vukovarska dogma i meni, sa svih četrdeset i šest, nepojamno dosadna. Dosadna je jer je rađena od istog materijala kao onomad dogme socijalističke revolucije, od mramora, bronce, pozlate, stiropora i novinskog papira, oslobođena svega ljudskog, i sumnje i istine.

Zato, da se mene pita – kao što me se ne pita, jer vlasnici tekstova nisu novinari, nego novine koje su ih objavile – nikad ne bih objavio reprint svoje davne reportaže iz ubijenog Vukovara. A pogotovo je ne bih objavio na slavnu godišnjicu. Zato što će klinci – oni zbog kojih to jedino ima smisla – ove stranice s nepojamnom dosadom preskočiti. I zato što bi ih, da mene pitaju, s nepojamnom dosadom preskočiti morali.

Put u zaborav

Možda, naime, jednog dana bude imalo smisla objavljivati ovakve reportaže − nekakvog sasvim običnog, svakodnevnog smisla, poput smisla History Channela − ali taj dan nije danas, kad je sjećanje na Vukovar, i moje i svačije, tek nepojamno dosadna državna dogma od bronce, stiropora i novinskog papira, velika da-se-ne-zaboravi priča oslobođena svega ljudskog, svega, dakle, o čemu je prije dvadeset godina pričala i od čega je napisana.

Ako, pak, toga smisla uopće ima – makar, što bi rekli Bosanci, bio ovolicki – ako ikakvog, dakle, smisla ima danas čitati jednu davnu reportažu iz jednog davnog Vukovara, onda ga, pitate li mene, ima samo čitati kao podsjetnik na − Neretvu.

Da, dogme su relativne, i nisu vječne, koliko god neupitne i vječne izgledale. Neće vam se svidjeti − kao što vam se ne sviđa podatak da gotovo pola hrvatske djece nikad nije čulo za Ovčaru – ali i Vukovar će ovakav, brončan i dosadan, jednog dana biti zaboravljen, tek jedna petina Hrvata pamtit će Domovinski rat, druga će teoretski pamtiti tek smiješne filmove o njemu, treća će ga smatrati relativnim, četvrtu odavno više neće biti briga, a peta o tom, kako ste rekli, Daruvaru, Bjelovaru, Vukovaru, ili kako već, iskreno – neće imati pojma.

Razmislite o tome. Pa tek onda čitajte i pričajte priče o Vukovaru.

Najpoplarnije
Facebook Comments
Share