BORIS DEZULOVIC KOLUMNA : Slobodna Dalmacija – seosko glasilo fasista

Upravo ovih dana, povodom presude njemačkog suda protiv Josipa Perkovića, nekadašnji je predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Krunislav Olujić ispričao novinarima kako mu je predsjednik Tuđman svojedobno naredio da spriječi komunističko-udbaški udar na Perkovića, jer mu je bivši šef Udbe osamdesetih osigurao pasoš, a devedesetih izgradio cijeli sigurnosno-obavještajni sustav. ‘Udar na Perkovića je udar na mene’, objasnio je tada Olujiću hrvatski Vrhovnik, po kojemu se takva budalasta retorička figura – kad se netko, na primjer, od komunističko-udbaške zavjere brani identifikacijom sa samim stupom komunističko-udbaškog režima – i danas naziva ‘Tuđmanova projekcija’.

Sve otada Tuđmanova projekcija – retorička figura kojom subjekt puca u sebe s leđa – obavezno je retoričko pomagalo hrvatskih političara, iz nekog razloga posebno omiljeno među pravašima. ‘Pucanj u mene je pucanj u prazno’, nezaboravna je, recimo, izjava predsjednika Hrvatske stranke prava Ante Đapića s jedne konferencije za štampu 1998. godine, nakon čega se sve kasnije frakcije i derivacije HSP-a kolokvijalno nazivaju ‘prazni skupovi’.

Da umiju pak s leđa upucati i suborce, a ne samo sebe, pokazali su i štrumpfovi iz jedne od takvih radioaktivnih pravaških mutacija, Ivan Tepeš i Pero Ćorić iz HSP-a Ante Starčevića, otposlavši s nedavnog stranačkog praznog skupa gnjevno priopćenje povodom antifašističkih grafita što su osvanuli na Župnom uredu u Sisku.

Sisački biskup monsignor Vlado Košić u propovijedi povodom blagdana Velike Gospe neustrašivo se, naime – točno, evo, na dvadeset petu godišnjicu raspada Jugoslavije – obrušio na zločinački jugokomunistički režim, mladi gerilci iz sisačke Antifa sutradan su mu biskupske dvore išarali zvijezdama petokrakama i grafitima ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu!’, a pravaški genij u svom je priopćenju mrtav ozbiljan poručio kako je ‘grafit ‘smrt fašizmu’ izravna prijetnja biskupu Košiću’.

Da bi izbjegli svaki mogući nesporazum, pravaši parolu ‘smrt fašizmu’ nisu označili tek kao općenitu nekakvu ‘prijetnju’, nego baš kao ‘izravnu prijetnju’, požurivši tako pojasniti kako ne misle da sisački antifašisti misle kako su svi u Crkvi u Hrvata fašisti, već da misle kako Antifa misli da je fašist samo – ili barem samo u ovom slučaju – biskup Vlado Košić. Štrumpfireri iz Štrumpfovske stranke prava Papaštrumpfa Starčevića pucali tako na antifašističku gerilu, a upucali monsignora Košića. Što bi rekao neprežaljeni Anto Đapić, pucali u prazno. Prazan skup, prazan biskup.

– Dobardan, zadomspremni – veselo su s vrata pozdravili Tepeš i Ćorić.

– Dobardan – nagnuo se preko pulta dežurni u policijskoj postaji PU Sisačko-moslavačke. – Kako vam mogu pomoći, gospodo?

– Došli smo prijaviti ovo u vezi ovih grafita na Župnom uredu.

– Što, imate neke informacije?

– Imamo – složno odgovoriše pravaši. – Grafit ‘smrt fašizmu’ je izravna prijetnja biskupu.

– Strašno. Znate li tko je, imate li neko ime i adresu?

– Naravno. Monsignor Vlado Košić rođen 20. svibnja 1959. u Varaždinu – spremno u dahu izrecitiraše pravaši. – Otac Ivan majka Marta rođena Dombaj adresa Josipa Jelačića 9 Sisak osnovnu školu pohađao…

– Polako, polako – prekinuo ih je dežurni vrebajući slova na tastaturi. – Vlado…?

– Košić.

– Jeste li sigurni?

– Stoposto – samouvjereno klimnuše pravaši. – Fašist od glave do pete. Nema u Sisku većega.

Dobro, nasmijali smo se malo budalastom pravaškom refleksu koji umjesto počinitelja precizno i nedvosmisleno identificira žrtvu – što drugo očekivati od ljutih pravaša s civilnog služenja vojnog roka, nego da policiji cinkare biskupe? – ali razmislite li malo bolje, tko bolje od hrvatskih pravaša zna što je fašizam i tko je fašist? Ako Tepeš i Ćorić kažu da je ‘grafit ‘smrt fašizmu’’ nekome ‘izravna prijetnja’, onda možete biti prilično sigurni da je rečeni notorni fašist ili barem, kako se to u komunističko-udbaškom cinkaroškom žargonu kaže, simpatizer.

Hrvatski, hm, simpatizeri vrlo dobro, uostalom, znaju razliku između ‘izravne prijetnje’ i ‘prijetnje’ kao retoričke figure. Pokušajmo, recimo, zamisliti da su gerilci iz Antifa umjesto crvenog spreja uzeli telefon i nazvali, štajaznam, redakciju Slobodne Dalmacije, pa retoričku ‘smrt fašizmu’ umjesto anonimno na zid biskupskih dvora ispisali na stranicama splitskih novina, pod punim imenom i prezimenom.

Recimo: ‘Prijeći ćemo preko biskupove propovijedi, ali drugi put baš i nećemo.’ Recimo: ‘Neka biskup izbaci to iz glave, jer bi ga moglo koštati, i to nepovratno.’ Recimo: ‘Sve ćemo skupa mi smiriti i osigurati, a ako pronađemo biskupa, imate ćete o čemu pisati.’ Recimo: ‘Molimo biskupa da se ostavi ćorava posla, jer će biti posljedica.’ Recimo: ‘Propovijed neće imati većih posljedica za Sisak, ali bi mogla imati za biskupa. Mi to ne želimo, ali nije isključeno.’ Recimo: ‘Riješili bismo mi to brzo, po kratkom postupku. Ali polako, riješit ćemo i to.’

To bi, jebiga, bila prijetnja, a ne jedna kvrgavo nažvrljana retorička figura! Ne bi hrvatska policija čekala Tepeša i Ćorića da su sisački antifašisti tako javno, preko novina, pod punim imenom i prezimenom, poručili hrvatskim biskupima da će ih ‘riješiti po kratkom postupku’. Ili ipak bi?

Samo koji dan ranije, naime, Slobodna Dalmacija – seosko glasilo fašista i simpatizera – ustupila je svoje stranice Anti Barešiću, bratu hrvatskog terorista Mira Barešića, kojemu su rodbina i prijatelji u rodnoj Dragi podigli spomenik, a gerilci iz šibenske Antifa efektno mu crvenom bojom obojali ‘krvave ruke’. Vidno popizdjeli brat Ante iskoristio je onda splitske novine kao poštanski sandučić ili privatni Facebook-profil, pa ‘nepoznatim počiniteljima’ poslao vrlo nedvosmislene i izravne prijetnje smrću:

‘Prijeći ćemo preko toga, ali drugi put baš i nećemo’; ‘Tko je to napravio, neka izbaci to iz glave, jer bi ga moglo koštati, i to nepovratno’; ‘Sve ćemo skupa mi smiriti i osigurati, a ako se pronađu počinitelji, imate ćete o čemu pisati’; ‘Molimo onoga tko je to napravio da se ostavi ćorava posla, jer će biti posljedica’; ‘To neće imati većih posljedica za spomenik, ali bi moglo imati za izvršitelja. Mi to ne želimo, ali nije isključeno.’ I konačno: ‘Da postoji svjedok, riješili bismo mi to brzo, po kratkom postupku. Ali polako, riješit ćemo i to.’

Ponavljam: ‘Riješili bismo to brzo, po kratkom postupku. Ali polako, riješit ćemo i to.’

Točno šest otvorenih i izravnih prijetnji smrću na jedva pola stranice, pod imenom i prezimenom – školsko krivično djelo iz članka 139., stavak 2. i 3. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, kažnjivo do šest godina zatvora – pa ipak se do danas nitko nije javio da prijavi ni Barešića, ni novine koje objavljuju njegove prijetnje. Ni policija – koja uredno, kako čitamo, vrši izvide u slučaju šaranja Barešićeva spomenika – nije reagirala na otvorene prijetnje smrću, iako je po zakonu to obavezna po službenoj dužnosti.

U takvoj državi, jebiga, ‘smrt fašizmu’ nije prijetnja, već klasična nužna samoobrana, iz članka 21. Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

‘Sloboda narodu’ – e, to je već ozbiljna, izravna prijetnja.

Najpoplarnije
Facebook Comments
Share